Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Obaveštenja o regulisanju – Dodatno odobrenje 2002

Pasoš

Zahtevu za regulisanje se moraju dodati i fotokopije SVIH stranica dokumenta validnog za iseljenje (pasoš) radnika stranca zainteresovanog za regulisanje.
Problem je što se iz pečata u pasošu mogu videti datumi ulaska u Italiju posle 10.juna što bi moglo da predstavi dvosmislenu interpretaciju (očekujemo sledeće spise radi pojašnjenja).

Ko ne poseduje pasoš

Predstavlja problem, zato što obaveštenja koja smo dobili ovih dana kažu da mnoge ambasade ne izdaju čak ni sertifikat konzulatskog identiteta, a pored toga nije ni jasno da li bi taj dokument mogao da bude iskorišten umesto pasoša u momentu podnošenja zahteva za regulisanje.
Zdrav razum nas vodi ka zaključku da bi se isti dokument mogao smatrati validnim zato što se tako desilo u SVIM prethodnim naknadnim odobrenjima. Svakodnevna je praksa da ambasade da ne izdaju ili ne obnavljaju pasoše onima koji nemaju već dozvolu za boravak na teritoriji na kojoj se nalaze. Normalno, dakle, jedini dokument koji se provizorno izdaje jeste sertifikat o konzulatskom identitetu. U formularima koje treba popuniti radi regulisanja napisano je da se mora dodati i dokument validan za iseljenje, ali se može desiti da jedan tzv.klandestinac nema pasoš zato što je tako odlučio, ili zato što mu je ukraden, ili ga je izgubio itd.
Novosti kojima sada raspolažemo kažu da su se neki funkcioneri Prefekture izjasnili (ali, samo na formalan način) da nije moguće koristiti ove dokumente čak ni provizorno s ciljem regulisanja; na žalost, ovakva nejasnost je rezultat s jedne strane zato što se radi o funkcionerima koji po prvi put rade sa praktikama boravka i regulisanja, dok s druge strane spis Unutrašnjeg Ministrstva od 9.novembra 2002.god. ne govori ništa u vezi ove teme.
Šta vise dobijamo zabrinjavajuća obaveštenja što se tiče nekih ambasada koje odbijaju da izdaju čak i sertifikate konzulatskog identiteta (na primer, Ambasada Rumunije ili Rusije).
Ovo je jedan zabrinjavajući podatak, zato što iz naknadnog odobrenja isključuje osobe koje rade, ali nemaju dokument validan za iseljenje.

Šta je sertifikat konzulatskog identiteta?

Sertifikat konzulatskog identiteta je potvrda sa forografijom provizorno izdata stranim državljanima koji nemaju validan dokument za iseljenje. Radi se o jednom provizornom dokumentu koji se normalno izdaje onima koji se nalaze u inostranstvu i moraju da se vrate u svoju zemlju. Dakle, radi se o dokumentu validnom za povratak u matičnu zemlju: ne može biti iskorišćen za izlazak iz matične zemlje, ali može biti iskorišten samo za povratak u matičnu zemlju podrazumevajući eventualan povratak kroz neku treću zemlju.

Pasoš koji je istekao

U svakom slučaju se radi o ličnom dokumentu koji je prepoznat na međunarodnom nivou. To je tako, zato što međunarodne konvencije u materiji prepoznavanja pasoša ne navode ništa što se datuma izdavanja ili isteka pasoša tiče. Pored toga u praksi, jedan stranac sa pasošem koji je istekao može biti deportovan bez da ambasada mora da izda sertifikat konzulatskog identiteta.
Dakle, ne zna se zašto pasoš koji je istekao, a koji se normalno smatra ličnim dokumentom ne može biti (bar provizorno) smatran ličnim dokumentom u momentu predavanja zahteva za regulisanje.

Savetujemo Vam da ne izmišljate da ste izgubili pasoš samo zbog ulaznog i datuma izlaska sa italijanske teritorije, zato što rizkujete samo da zakomplikujete stvari, a ne da ih rešite. Problem pečata u pasošu mogao bi biti rešen uz korektnu interpretaciju Unutrašnjeg Ministarstva (nadamo se što pre), a ne gubeći dokument, zato što, kao što smo već rekli, sumnjamo da će osoba koja ima samo sertifikat konzulatskog identiteta moći da perfekcioniše zahtev za regulisanje.

One koji nemaju pasoš i žure se da predaju zahtev za regulisanje savetujemo da svakako predaju sertifikat konzulatskog identiteta.

One koji imaju pasoš koji je istekao savetujemo da svakako predaju komplektnu fotokopiju dokumenta koji je istekao.

SVI ovi aspekti su još uvek pod sumnjom iz dramatičnog motiva što Unutrašnje Ministarstvo nije skoro ništa pojasnilo.

Vrste ugovora koje dozvoljavaju regulisanje

– ugovor na puno radno vreme: zaokupljuje noramalno radnika 40 sata nedeljno

– ugovor na neodređeno vreme: nema fiksno vremensko ograničenje

– ugovor na određeno vreme: mora da traje ne manje od godinu dana

– ugovor za part-time poslove: u oba formulara za regulisanje predviđeno je određeno nedeljno radno vreme. Jedino ograničenje je ono koje se odnosi na doprinose. Iako ugovor podrazumeva smanjeno radno vreme važno je da minimalni doprinos ne iznosi manji od 490 euro

– horizontalni ili vertikalni ugovor za part-time poslove: u formularu nailazimo na prazninu, zato što ne postoji prostor gde treba navesti ove vrste ugovora

– horizontalan: predviđa, na osnovu dogovora između radnika i davaoca posla, radno vreme od “pola dana” u toku cele nedelje

– vertikalan: predviđa puno radno vreme, ali ne u toku cele nedelje, nego na primer šest meseci. Za isti tip radne aktivnosti odgovara radni odnos koji radnik vrši svakim danom pola dana u toku cele godine.

NIJE predviđeno regulisanje za privremene radnike koji rade za neko preduzeće koje se posebno bavi ovakvom vrstom radnika.

Ne postoje brojna ograničenja za preduzeća ili fabrike.
Moguće je da će se pojaviti sumnje, dakle potreba verifikovati i prekontrolisati ona preduzeća koja možda do juče nisu imala nijednog zaposlenog u regoli, a sutra predaju desetak zahteva za regulisanje. Legitimno je pomisliti da se radi o preduzeću koje prodaje mogućnost regulisanja.
Ne savetujemo zainteresovane da imaju poverenja u osobe koje mnogo obećavaju i pre svega skupo prodaju mogućnost regulisanja koja nikako ne može biti izvršena.

Cooperative

Radi se o jednoj posebnoj kategoriji radnika, zato što se, uopšteno gledajući, rad u okviru cooperative predviđa radom koji će da izvrše samo Članovi iste. Ovo posebno obavezivanje radnika za cooperativu (članski odnos) predstavlja ovaj odnos kao samostalnu radnu aktivnost.
Za samostalan rad nije predviđena mogućnost regulisanja.
U svakom slučaju nije na odmet podsetiti da u radnoj materiji u cooperativama postoji jedan nedavno donešen zakon koji je kompletno promenio režim radnih odnosa.
Radi se o zakonu br.142/2001 koji stabiliše princip za koji VAN društvenog ugovora (prihvatanje radnika kao člana cooperative) biće svakako neophodno sklopiti odvojeno jedan specifičan radni ugovor, u većini slučajeva pravi i istiniti radni ugovor za zavisni rad.
U slučaju u kojem cooperativa može (mora, u većini slučajeva) da sklopi radni ugovor ČAK i za zavisni zavisni rad sa svojim članovima moramo da smatramo kao one koji imaju pristup regulisanju čak i radnike doseljenike koji su činjenično radili sve do sada i nastavljaju da rade u okviru cooperative. Ovi radnici ne samo da bi morali da budu regulisani putem svog članstva u cooperativi (član), nego i putem specifičnog sklapanja ugovora za zavisni rad. Na ovaj način ovi radnici će moći da uživaju proces regulisanja.

Diskusija, sa tehničke tačke gledišta, bi bila nešto duža, zato sto zakon br.142/2001 predviđa da u roku određenog termina (koji je istekao 30.juna 2002., ali je u toku diskusija o produženju sve do 30.decembra) svaka cooperativa mora da se «naoruža» jednim specifičnim pravilnikom koji će regulisati radne odnose između članova i cooperative. U okviru ovog pravilnika zakon predviđa da moraju biti predviđeni na specifičan način tipologije ugovora koje bi mogle biti perfekcionisane izmedju članova i cooperative.
Predviđa se da cooperativa može da sklopi sa svojim članovima jedan radni ugovor za zavisan ili samostalan rad, ali to ne zavisi od želje subjekata.
Zavisi od konkretnog načina vršenja radnog odnosa.
Daćemo primer: u cooperativama gde rade istovarači teško je zamisliti da osoba koja mora da se prezentuje u određeno vreme u nekom magacinu gde će pronaći svoje kolege i članove cooperative kako bi radila u grupi uz šefa grupe koji vodi radove…teško je zamisliti da vrsta rada organizovana na ovaj način može da se kvalifikuje kao aktivnost samostalnog rada umesto zavisnog rada.
Eto kako bi najsavesnije cooperative pri primeni citiranog zakona mogle da regulišu čak i radnike strance bez dozvole za boravak. Sa njima bi se dakle mogao sklopiti kako ugovor kao članova cooperative, tako i radni ugovor za zavisni rad.

Kako bi se sklopio radni ugovor za zavisni rad obavezan je pravilnik predviđen zakonom 142/2001. Pre nego što perfekcionišu proceduru regulisanja, pojedinačne zainteresovane cooperative morale bi da sazovu sednicu članova i odobre pravilnik koji će morati da uredi različite tipove primenskih ugovora.