Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Brak putem punomoćnika: šta treba učiniti?

Mogućnost sklapanja braka putem punomoćnika je regulisana članom 144 civilnog kodeksa. Stavka druga navedenog člana posebno predviđa da: “Proslava braka putem punomoćnika može da se izvrši čak iako jedan od supružnika boravi u inostranstvu i potrebni su ozbiljni motivi koje treba da izvrednuje sud u kojim uslovima boravi drugi supružnik. Ovlašćenje se izdaje neopozivim dekretom koji izdaje Komora Saveta, posle iznošenja mišljenja javnog ministarstva.”

Takva norma mora da se čita u smislu onoga što kaže član 12, prvi i drugi stav, Ustavnog zakona (D.P.R. 5.1.1967 br.200) po kojem: “Šef konzulatske službe sklapa brak putem punomoćnika kada jedan od dva supružnika boravi van zemlje u kojoj se nalazi konzulat.”

Dakle, brak putem punomoćnika ne može da se sklopi kada jedan od odsutnih supružnika boravi u Italiji.

Kombinovana odluka citiranih normi vodi dakle ka zaključku da u ovakvom slučaju brak putem punomoćnika ne bi mogao da se sklopi u italijanskom konzulatu u Ankari, u Turskoj, baš zato što jedan od supružnika boravi u Italiji.
Ovaj brak bi eventualno mogao da se sklopi u Italiji, sledeći odluke člana 122 civilnog kodeksa.
Biće međutim neophodno obratiti se Sudu mesta u kojem boravi kurdski građanin, politički izbeglica, kako bi se zatražilo utvrđivanje ozbiljnih motiva o kojima govori stav dva člana 144 civilnog kodeksa. Ozbiljni motivi su naravno predstavljeni već utvrđenom opasnošću – pošto se radi o izbeglici kojem je takav status prepoznat Zenevskom Konvencijom iz 1951 – perzekucije u slučaju povratka u zemlju.

Kada se dobije ovlašćenje pomenutog Suda, pratiće se normalan birokratski proces zatražen zakonom radi sklapanja braka, putem punomoćnika, u Italiji.
S druge strane, mlada koja se aktuelno nalazi u Turskoj morala bi da dā punomoć, javnim aktima, kako bi stupila u brak sa određenom osobom. Tu punomoć bi direktno mogla da primi kancelarija službe Italijanskog konzulata koja bi trebala da sarađuje sa italijanskim vlastima s ciljem dopuna povezanih sa sklapanjem braka, da se primeni čak i u konzultaskim uslovima.
Mlada koja se nalazi u Turskoj bi pored toga morala da se potrudi da od turskih vlasti dobije sve dokumente neophodne za sklapanje braka: pored pasoša, potrebno je predati i dva sertifikata, null-osta za brak (sertifikat na osnovu kojeg lokalne vlasti potvrđuju da ne postoje prepreke za sklapanje braka) i izvod iz matične knjige rođenih, dokumente koji bi kasnije trebali da se overe, kao što je predviđeno članom 2, stav 2 Pravilnika primena Zakona 394/99 pri Italijanskom konzulatu u Ankari.

Podvlačimo da punomoć data putem javnih aktova važi najduže 180 dana.
Drugim rečima, budući mladoženja neće moći, po onome što je gore određeno, da dā punomoć u Italiji kako bi bio predstavljen u Turskoj i tamo nastavi sa sklapanjem braka sa aktelnom devojkom, ali se može učiniti obrnuto: devojka bi mogla da formalizuje punomoć u kancelariji Italijanskog konzulata u Turskoj kako bi “prisustvovala sklapanju braka” u opštini u kojoj živi budući muž. Sve to je moguće, ali će gospođa morati da pripremi i overi u Italijanskom konzulatu citirane dokumente (nulla-osta, izvod iz matične knjige rođenih i ličnu kartu), dok će budući muž (oslobođen u smislu Ženevske Konvencije iz 1951.god. predavanja bilo kakvih sertifikata vlastima svoje zemlje) morati prethodno da zatraži ovlašćenje od Suda mesta u kojem živi.