Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Da li radnik može da promeni radno mesto odmah posle obnove dozvole za boravak?

Odgovor – Pretpostavljamo da nam je pitanje postavila osoba koja se stavila u regolu, a pitanje se ne bi promenilo ni ako bi se radilo o osobi koja već godinama ima redovnu dozvolu za boravak koju regularno obnavlja. Problem se u suštini odnosi na gubljenje radnog mesta.

Precizirajmo pre svega da ne postoji razlika između radnika koji samostalno odlučuje da napusti radno mesto (otkaz) i slučaja u kojem davalac posla, iz manje-više diskutabilnih razloga, odluči da mu da otkaz (koji može da bude individulanog tipa, iz opravdanih razloga ili motiva, ili kolektivng tipa itd.).

Zakon ne pravi razlike između davanja i dobijanja otkaza, jer je razrešavanje radnog odnosa pravo prepoznato obema zainteresovanim stranama. Razrešavanje radnog odnosa spada pod pretpostavke predviđene zakonom i ne traži postojanje dogovora između dve strane, tako da radnik ima pravo da dā otkaz kada hoće, poštujući termine predviđene kolektivnim ugovorom kategorija, kao i što davalac posla, u slučajevima predviđenim zakonom, ima mogućnost da mu dā otkaz. Razlike dakle ne postoje, a gubitak radnog mesta u svakom slučaju– bez obzira da li je to želja radnika ili davaoca posla – nikad ne podrazumeva automatsko gubljenje dozvole za boravak ne samo zato što je tako nešto stabilisano nacionalnim zakonom (član 22 stav 11 Jedinstvenog teksta), nego pre svega zato što se radi o principu stabilisanom međunarodnom Konvencijom Međunarodne Organizacije Rada br.143/1975.

I baš zahvaljujući ovoj vrsti zaštite zagarantovanoj na međunarodnom nivou ni Zakon Bossi-Fini nije mogao da ukine ovaj princip. Zakon Bossi-Fini je mogao samo da smanji termin zagarantovan minimalnim trajanjem perioda nezaposlenosti sa godinu dana na šest meseci, a ne da ukine ovaj princip jer bi u takvom slučaju bili svedoci nacionalnog zakona koji nije u saglasnosti za nacionalnim sporazumom. Tako nešto nije dozvoljeno zato što član 10 stav 2 italijanskog Ustava (posebno što se tiče pravnih uslova stranaca) ograničava italijanskog zakonodavca da se obavezno usaglasi sa principima stabilisanim međunarodnom konvencijom u ovoj materiji.
Uprkos izjavama datim u toku izborne kampanje pre prihvatanja Zakona Bossi-Fini (propagirala se ideja da radnik doseljenik neće moći da boravi u Italiji ni minut više u odnosu na efektivno trajanje radnog ugovora), predlog ove regole se zatim nije konkretizovao celosti, nego samo u terminima smanjivanja minimalnog zagarantovanog perioda zaposlenja.

Objasnimo o čemu se radi.

Zakon kaže da gubitak radnog mesta nikada ne može da podrazumeva gubitak dozvole za boravak i da radnik ima pravo da sačuva dozvolu za boravak sve do njenog isteka.
U slučaju u kojem bi u momentu gubitka radnog mesta dozvola za boravak važila za još manje od šest meseci radnik bi imao pravo da obnovi dozvolu za boravak na onoliko koliko je potrebno zagarantovati minimalnu raspoloživost od najmanje šest meseci radi traženja novog radnog mesta. Naravno radi se o dozvoli koja se izdaje uz napomenu koja glasi “čekajući na zaposlenje”.

Praktičan primer – Mogao bi da se verifikuje slučaj radnika koji obnavlja dozvolu za boravak na dve godine, jer tog momenta ima radni ugovor na neodređeno vreme. Međutim, mesec dana posle obnavljanja dozvole za boravak gubio radno mesto – zato što je dao ili dobio otkaz. Ovaj gospodin bi, prema formulaciji člana 22 stav 11, imao pravo da sačuva svoju dozvolu za boravak sve do njenog isteka. Dakle, pretpostavljajući da se radi o dozvoli za boravak koja se obnovila na dve godine, a radnike se zatekao bez posla posle samo mesec dana od izdavanja iste, morali bi da zamislimo da ovaj gospodin ima još 23 meseca kako bi pronašao novi posao. Sve do ovde dakle nema nikakvih problema.
Budite pažljivi međutim jer u svakom slučaju postoji opšta regola po kojoj bilo kojeg momenta vlasti javne sigurnosti mogu da zatraže od stranca da opravda postojanje i prirodu sredstava izdržavanja, tražeći da pokaže da se radi o legitimnim i dovoljnim ekonomskim sredstvima tamo gde se minimalna granica izdržavanja identifikuje sa godišnjim iznosem socijalne pomoći.

Pošto socijalna pomoć predstavlja formu zagarantovane pomoći onima koji nemaju primanja i ne rade – i pošto se dohoci, po definiciji, poklapaju sa granicom siromaštva – vlast milicije bi, teoretski gledano, svakog momenta od zainteresovanog mogla da zatraži da pokaže, iako više ne radi, da raspolaže primanjima koja se poklapaju bar sa godišnjim iznosem socijalne pomoći.
Kako bi se raspolagalo ovim iznosem – pošto se radi o cifri od oko 5.000 euro – ne mora neophodno da postoji stalna radna situacija. Tako bi i osoba koja je upravo izgubila radno mesto u svakom slučaju mogla da opravda raspolaganje legalnim i dovoljnim prihodima za izdržavanje na osnovu prihoda koje je dobila dok je radila i eventualno na osnovu ušteđenog novca koji bi joj dozvolio da živi neko vreme ne vršeći neku drugu radnu aktivnosti.
Između ostalog, kako bi se ova primanja pokazala, sigurno će morati da se uzme u obzir i dohodak za nezaposlenost koji je zainteresovani mogao da zatraži i dobije, jer je to njegovo pravo.

U svakom slučaju, vraćajući se na prethodni primer, jasno je da – u slučaju osobe koja je upravo obnovila dozvolu za boravak – ne može da postoji automatsko pravo (posle 23 meseca) na obnovu dozvole za boravak ili da novo radno mesto pronađeno u toku poslednjeg meseca automatski podrazumeva obnovu dozvole za boravak, zato što bi vlast milicije mogla da zatraži objašnjenje o tome kako je ova osoba živela u međuvremenu, u toku svih ovih meseci.

Drugim rečima: raspolagati dozvolom za boravak u toku perioda nezaposlenosti je – u smislu zagarantovati period efektivnog traženja novog radnog mesta, najmanje šest meseci, – pravo zagarantovano normom.

U svakom slučaju potrebno je posmatrati odnos koji postoji između ove norme, opštog karaktera i izbora vlasti milicije da zatraži da se pokažu izvori izdržavanja. Dakle, ne mogu da garantujem da će moći da prođu sva 23 meseca nezaposlenosti, a da u međuvremenu, pa čak ni u momentu obnove dozvole za boravak, vlast milicije neće zatraži objašnjenje o sredstvima izdržavanja. Istina je da se dozvola za boravak zadržava, ali je istina i da bi bilo kojeg momenta moglo da bude zatraženo objašnjenje o sredstvima izdržavanja.
Drugim rečima periodi nezaposlenosti se prihvataju. Nije predviđeno maksimalno trajanje perioda nezaposlenosti, osim ako tako nešto nije u sagalasnosti sa maksimalnim trajanjem dozvole za boravak i ako postoji garancija za minimalan zagarantovan period radi traženja novog radnog mesta.
Dakle u slučaju u kojem bi se gubitak radnog mesta verifikovao mesec dana pre obnove dozvole za boravak jasno je da bi zainteresovani imao pravo da istu dozvolu i obnovi na pet meseci radi traženja novog radnog mesta. Ali pored ovih garancija koje su svakako potvrđene zakonom treba računati i na obavezu pokazati sredstva izdržavanja. Tako bi, iako teoretski sve do isteka dozvole za boravak neće biti vršene kontrole zato što se ista verifikuje samo u momentu u kojem se traži obnova, voleo – i mislim da moram da posavetujem zainteresovane – da vode računa da period nezaposlenosti ne bude dug, jer bi u tom slučaju moglo da se smatra da se u toku cele godine nisu imala primanja, čak ni u meri koja se poklapa sa godišnjim iznosem socijalnog dohotka.

Kako bi uspostavili ravnotežu između ove dve regole – one koja garantuje održavanje dozvole za boravak i one koja predviđa pokazivanje legitimnih i dovoljnih sredstava izdržavanja – moraćemo da uzmemo u obzir da je, u nezavisnosti od perioda nezaposlenosti i prava na zadržavanje dozvole za boravak sve do njenog isteka, pa čak i obnovi na najmanje šest meseci radi traženja posla, druga regola ta koja faktički nameće pokazivanje, na zahtev milicije, da su za svaku godinu boravka postojali minimalni prihodi čiji iznos nije manji od godišnjeg iznosa socijalne pomoći.

S druge strane moramo da se podsetimo da u slučaju gubljenja radnog mesta, nezavisno od činjenice da li je do toga došlo na inicijativu radnika ili davaoca posla, norma predviđa pravo sačuvati dozvolu za boravak sve do njenog isteka. Ali posle, ako se pri isteku dozvole verifikuje da je radnik ostao nezaposlen više od šest meseci i nije uspeo da pronađe novo radno mesto, u tom slučaju ne postoji nada za obnovom dozvole za boravak.
Kvestura može legitimno da odbije da obnovi dozvolu za boravak zato što u periodu koji je zakon odredio radi traženja novog radnog mesta zainteresovani ga nije pronašao. Na žalost znamo da se zainteresovani često “brinu” kada je već kasno, tj.kada je kvestura već odbila da obnovi dozvolu za boravak ili kada je dozvola već istekla i kada je zaista teško pronaći novo radno mesto.
Zakon u članu 22 stav 12 precizira da se osoba može redovno prihvatiti čak i u fazi obnove dozvole za boravak. Dakle davalac posla koji prihvata radnika doseljenika kojem je dozvola za boravak istekla, a koji ipak ima priznanicu koja potvrđuje da je isti zatražio obnove dozvole za boravak ne pravi prekršaj.
U fazi obnove dozvole za boravak moguće je nastaviti radni odnos koji se već prethodno uspostavio, kao što je moguće uspostaviti i novi radni odnos.
S druge strane znamo da je sa praktične tačke gledišta teško pronaći davaoca posla koji je raspoloživ da prihvati osobu kojoj se dozvola za boravak obnavlja, jer se boji (a ponekad i iz razumljivih razloga) da investira vreme i organizuje uključenje osobe u preduzeće jer bi moglo da se desi da kada osoba postaje produktivna, dobija obaveštenje o odbijanju obnove dozvole za boravak i ne može više da nastavi sa radnim odnosem, osim po ceni da napravi prekršaj koji se između ostalog danas kažnjava u najtežim terminima originalnom verzijom Jedinstvenog teksta. Pored toga radi se o prekršaju koji ne može više da se povuče uz mehanizam plaćanja kazne administrativne vrste.
Drugim rečima to je prekršaj koji navodi davaoca posla ili da se dogovori ili da se “povuče” i dakle izdrži kaznu pored novčane kazne koja iznosi više od pet hiljada euro za svakog zaposlenog radnika. Eto dakle, iako teoretski gledano, moguće bi bilo pronaći novog davaoca posla u poslednjem momentu i ispuniti uslove za obnovu dozvole za boravak.

U svakom slučaju sa praktične tačke gledišta tako nešto je teško iako ne i zabranjeno, pa tako dakle savetujemo zainteresovane da se pobrinu da pronađu novu i redovnu radnu aktivnost pre isteka dozvole za boravak.