Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Komentar odluke Ustavnog suda o besplatnoj pravnoj zaštiti doseljenika koji borave u neregularnim uslovima

Pravo stranca koji je u Italiji bez fiskalnog broja i živi u neregularnim uslovima na besplatnu advokatsku pomoć na račun države

Govorimo o pitanju koje se odnosi na ustavnu nelegitimnost.
Radi se o odluci koju je Ustavni sud izdao 14.maja 2004.god. (odluka br.144), a koja govori o ustavnoj nelegitimnosti Člana 79 zakona od 30.maja 2002.god. br.115, tj.člana koji se nalazi u Jedinstvenom tekstu i koji govori o pravnim odlukama u materiji sudskih troškova, a posebno o normi koja predviđa uslove za uživanje besplatne advokatske zaštite.

Zakon danas kaže da na sudskim procesima, civilnim i administrativnim, sve osobe imaju pravo na pomoć advokata kojeg same biraju, a kojeg plaća država u slučaju da zainteresovane osobe nemaju novac za tako nešto.

Pitanje, kojim se u ovom slučaju pozabavio Ustavni sud, se odnosi na specifičan problem sa kojim se stranci stalno susreću i kojima je, u momentu kada im je zatrebala besplatna pomoć, ista pomoć bila negirana zato što nisu imali famozni fiskalni broj.

Ustavni sud ispituje ustavnu nelegitimnost (Člana 79 Zakona 115/2002) u delu u kojem se predviđa da – kazna za neprihvatanje zahteva za besplatnu pomoć – fiskalni broj mora da ima čak i stranac koji u Italiji boravi u neregularnim uslovima. To znači da ova osoba neće moći nikako da dobije fiskalni broj, osim ako joj isti broj nije izdat greškom ili ako je osoba nekada imala boravišnu dozvolu.
Odgovorne kancelarije konstantno odbijaju da izdaju fiskalni broj osobama koje nemaju boravišnu dozvolu.

Pitanje koje ispituje Ustavni sud se u stvari odnosi na sudski proces, održan u Rimu, na kojem je stranac zatražio besplatnu advokatsku pomoć, izjavljujući da nema sredstva za izdržavanje ni u Italiji, ni u inostranstvu. Sve je međutim blokirano zato što stranac nije imao fiskalni broj, pa se zbog toga zahtev za besplatnu odbranu nije prihvatio, jer u suštini nedostaje jedan od elemenata predviđen zakonom.

Osnovni principi Ustavnog suda

Ustavni sud se sve u svemu poziva na osnovne principe našeg pravnog uređenja u materiji prava na odbranu. Član 24 Ustava pre svega ukida garanciju na uživanje prava čak i onima koji takva prava nemaju, tj.garanciju koja predstavlja neuslovljivo pravo čoveka, ne vodeći računa da li se radi o strancu ili Italijanu ili o osobi koja u Italiji boravi u regularnim ili neregularnim uslovima.
Ustavni sud se zatim poziva na pravo na odbranu, i to besplatnu odbranu, kao što je predviđeno međunarodnim sporazumima. Član 6, stav 3, stavka C Konvencije prava čoveka i osnovnih sloboda, (potpisane u Rimu 4.novembra 1950.god., a postala Zakon br.848 4.avgusta 1955.god.), garantuje besplatnu advokatsku pomoć i državljaninu Italije i strancu.

Član 14, stav 3, stavka D Međunarodnog pakta za civilna i politička prava (koji je operativan u Italiji Zakonom br.881 od 25.oktobra 1977.god.) jasno kaže da optužena osoba ima pravo na besplatnu advokatsku pomoć ako nema novac za tako nešto.

Ove garancije se naravno odnose čak i na stranca, bez obzira da li boravi u regularnim ili neregularnim uslovima. Jasno je da osoba optužena za bilo koji prekršaj ima pravo na odbranu nezavisno od činjenice da li ima ili nema boravišnu dozvolu zato što je pravo na odbranu pravo koje, prema Ustavu, imaju sve osobe, a ne samo državljani Italije. Na osnovu ove međunarodne konvencije – koju je potpisala i Italija, pa je samim tim mora i ispoštovati – pored kršenja Člana 24 Ustava, Ustavni sud smatra da je prekršen čak i Član 10 Ustava zato što se italijansko zakonodavstvo, posebno što se tiče pravnih uslova stranca, nije usaglasilo sa principima koji su stabilisani međunarodnim sporazumima.

Ako citirani međunarodni sporazumi apsolutno garantuju pravo na odbranu, tj.trošak pada na teret države ako osoba nema ekonomska sredstva, jasno je da bi italijanski zakon, ako bi mogao da bude interpretiran u smislu da ne pruža (iz čisto birokratskih motiva) besplatnu pomoć advokata, svakako bio neustavan jer u tom slučaju italijansko zakonodavstvo nije ispoštovalo međunarodne sporazume.

Pitanje se u stvari može definisati ne tražeći pravnu neustavnost, tj.ne ukidajući zakon u materiji besplatne odbrane – Član 79 Zakona 115/2002 – nego jednostavno ga interpretirati u smislu da ne postoji obaveza imati fiskalni broj. Državni advokati su se sami ponudili smatrajući da se pitanje u stvari može rešiti putem interpretacije koja vodi računa o pitanjima koja uređuju materiju fiskalnog broja.
Advokati su šta više precizirali da državni zakon, kako bi se dobio fiskalni broj, traži od osoba samo podatke kao što su ime, prezime, datum i mesto rođenja, pol i adresa. Zakon 605/1973 koji je i uveo fiskalni broj se uglavnom zasniva na opštim podacima subjekta.

U slučaju u kojem bi materijalno bilo nemoguće dobiti fiskalni broj, kao na primer u slučaju stranca koji boravi u neregularnim uslovima, kao alternativa bi se mogla iskoristiti besplatna pomoć advokata navodeći jednostavno iste podatke koji će zatim biti iskorišteni za fiskalni broj. Ustavni sud je smatrao da bi ova interpretacija mogla da bude najkorektnija, tj.da nema potrebe ukinuti bilo koji zakon zato što pravo na besplatnu odbranu u svakom slučaju postoji i može se uživati iako osoba nema fiskalni broj, jer je dovoljno navesti opšte podatke osobe i adresu.

Ovo je pitanje koje je u mnogim slučajevima dovelo do neugodnih situacija kao što je negiranje prava na odbranu.

Nadamo se da se tako nešto neće više ponoviti zato što će moći da se izabere advokat kojeg će država pre ili kasnije platiti za izvršenu aktivnost, ne rizikujući blokiranje mehanizma pružanja besplatne pomoći samo zato što osoba nema fiskalni broj.