Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Od Lampeduze do Venecije: pravo na prihvatanje

Tekst obradila Rosana Markato, Služba za doseljenike iz Venecije

Stigli su do stanice Mestre, a prešli su celu Italiju: od Sicilije do Venecije.
Bio je to poslednji deo puta, preko pustinja i mora, koji ih je doveo do mesto gde će započeti nov život koji su toliko želeli. Ovih jedanaest osoba, zatražilaca azila, koji su iz Etiopije i Eritreje preko Lampeduze stigli u Veneciju su očigledan znak koliko se ova opština zauzima i koliko pažnje posvećuje zatražiocima azila razvijajući tako forme prihvatanja koje poštuju potrebe osoba i društva.

Ovog leta su se desile mnoge stvari na polju doseljeništva i azila, a jedan od primera je brod Kap Anamur gde se Opština Venecije zauzela da odbrani pravo na azil i ponudi svoje prihvatne strukture, ali i da pokrene apel u svim opštinama Italije kako bi se ove zauzele da ugoste izbeglice.
U našem radu smo uvek imali na umu da pitanja prava i prihvatanja jesu pitanja koja se moraju sagledati zajedno zato što su neodvojiva jedno od drugog. Nije moguće primeniti prava ako ista prava ne pronalaze teren na kojem bi se razvila.
Sa puno pažnje smo dakle pratili razvoj događaja od ovog leta svesni da se u Italiji, ali i u Evropi, grade osnove za umanjivanje prava koje smo mi zapadnjaci nazvali osnovnim pravima po kojima se razlikuje stepen civilizovanosti jednog naroda.

Diskusija se danas koncentriše oko toga kako se postaviti u odnosu na talase izbeglica koji kruže oko Afrike bežeći čas od etničke ili verske perzekucije čas od despotskih i krvavih režima i koji pokušavaju da prežive sukobe i anarhiju koja je došla kasnije ili one koji u Italiju dolaze zbog posla i prihvatljive prospektive.
Na legalne i ilegalne načine smo pokušali da usporimo dolaske stranaca ali bez rezultata zato što nijedan restriktivni intervent ne može da zaustavi bežanje, ako je to jedini način spasiti život.
Sve ove osobe imaju pravo da postoje i zbog toga rizikuju svoj život koji drugačije ne bi više ni postojao.

Koliko osoba je spremno da boravi u zatvorskim centrima koje, kako kaže italijanska vlada, treba izgraditi u Africi? Kako bi izgledale ove strukture i ko bi garantovao minimalno pravo koje nije zagarantovano ni državljanima ovih zemalja? Koliko osoba i koliko dugo bi trebale da ostanu zatvorene u ovim centrima? Sa kojim prospektivama?
Nismo u stanju da organizujemo rad ambasada i kvestura, a mislimo da možemo da vodimo komplikovane akcije koje bi trebale da ukrste odgovornost i nacionalne i međunarodne subjekte…
O kojim humanitarnim i tehničkim izvorima govorimo ako aktuelno Komisija za prepoznavanje statusa izbeglice ne raspolaže ni personalom, ni kompjuterima i trebaju joj dve, tri godine da organizuje saslušanje jedne osobe koja u međuvremenu predstavlja teret za društvo jer nema pravo da radi?

Situacija se, uprkos poseti naših predstavnika Libiji i potrošenih reči, nije promenila jer osobe i dalje beže iz zemalja koje su postale nesnošljive ne samo u Africi, nego i Aziji, na Srednjem Istoku i Kavkazu. Sve se iskomplikovalo u ovom periodu velikih međunarodnih tenzija, ratova i novih načina ratovanja, načina koji predviđaju uključivanje civilnog društva koje se koristi kao oružje.

Uprkos ozbiljnim i komplikovanim teškoćama Opština Venecije nastavlja sa svojim ideološkim i političkim zauzimanjem i svojim profesionalnim iskustvom jer pruža podršku i kvalifikovanu pomoć osobama kojima je negirano svako pravo i koje su često propatile i prošle kroz period samoće pre nego što su pronašle mesto gde bi ponovo mogle da započnu da žive.

U našim prihvatnim centrima u Veneciji, koji ugošćavaju više od 100 osoba,tj. zatražilaca azila, oko dvadesetak njih su osobe koje su se iskrcale na Lampeduzi: to državljani Konga, Liberije, Sudana, Angole, Etiopije, Eritree. Drugi su opet prešli “kopnene” granice ili su se iskrcali na drugim mestima: to su državljani Afganistana, Irana, Iraka, Kurdistana, Gruzije. Svi u sebi i na licima nose znakove teškog života, a u glavi slike nasilja koje su pretrpeli ili videli. Neki su proveli skoro ceo život u izbegličkim kampovima, užasna mesta bez budućnosti, iz kojih su sanjali da pobegnu, a neki su opet izgubili porodicu i decu.
Niko od njih nije ostavio porodicu, kuću, selo, grad i svoju zemlju zbog avanture ili kako bi se obogatio, nego jednostavno zato što njihove porodice, kuće, sela, gradovi i zemlja više ne postoje.