Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Tekst obradio advokat Paolo Cognini - ASGI

Spajanje sa porodicom: šta se menja zakonom Bossi-Fini

Modifike normative o doseljenistvu uvedene zakonom 189/2002 ozbiljno menjaju cak i postavku spajanja sa porodicom koja je ponovo formulisana pod mnogim profilima:

1. pod profilom subjekata koji mogu da iskoriste spajanje;
2. pod profilom zatrazenih dokumenata;
3. pod profilom dokumenata koje treba predati i procedure koje treba slediti.

Sto se tice tacke 1, zakon 189/2002 predvidja drasticnu restrikciju subjekata koji bi mogli da iskoriste spajanje. Prethodna normativa je, doseljenicima koji su redovno boravili na nacionalnoj teritoriji, dozvoljavala da zatraze spajanje sa sledecim clanovima porodice:
a) supruznik (ako ne postoji legalni razvod);
b) maloletnom decom na teretu;
c) roditeljnima na teretu;
d) rodjacima do treceg kolena koji ne mogu da rade po italijanskom pravnom uredjenju.

Evidentno je da je mogucnost spajanja sa roditeljima ili rodjacima do treceg kolena koji ne mogu da rade, predvidjena prethodnom normativom, odgovarala minimalnom i osnovnom principu ne samo zastite prava na jedinstvo porodice doseljenika, nego cak i socijalne solidarnosti u odnosu na one koji se, iako ne cine deo primarne porodice (sin/roditelj/supruznik), nalaze u fizickoj nemogucnosti da nabave sebi sredstva izdrzavanja vrseci neke radne aktivnosti. Pored toga se podvlaci da osobi, koja ne moze da radi, mogucnost da se spoji sa rodjacima koji borave u Italiji ne predstavlja samo mogucnost pristupa direktnim doprinosima, nego cak i mogucnost pristupa formama indirektnih doprinosa, od kojih su prvi lecenje i sanitarna zastita.
Modifikama uvedenim zakonom 189/2002 predvidjeno spajanje sa rodjacima koji nisu sposobni da rade je eliminisano: opstala je samo mogucnost spojiti se sa punoletnim detetom koje je stoprocentni invalid (zamena parametra “nesposobnost za rad” sa parametrom “totalna invalidnost zbog koje se iz objektivnih razloga ne moze pobrinuti za svoje izdrzavanje” ima funkciju dodatne restrikcije).
U medjuvremenu, ista mogucnost spajanja sa svojim roditeljima se povezuje sa preostalim pretpostavkama: u smislu clana 23 zakona 189/2002, spajanje sa roditeljima je moguce samo u slucajevima u kojima roditelji nemaju drugu decu u maticnoj zemlji, tj.u slucaju u kojem roditelji imaju vise od 65 godina, a druga deca ne mogu da se brinu o njihovom izdrzavanju iz “…dokumentovanih ozbiljnih zdravstvenih razloga.”
Ako uzmemo u obzir da strukturu maticne porodice doseljenika cini vise dece (sta vise, prisutnost u maticnoj zemlji vise braca i/ili sestara je cesto neophodan uslov kako bi jedno ili vise njih moglo da emigrira), lako je razumeti statisticki racun koji stoji iza upravo citirane norme i drasticno umanjivanje spajanja sa roditeljima koje ce proisteci iz norme.
Pored toga treba primetiti da clan 23 zakona 189/2002 govori uopsteno o roditeljima koji “…imaju drugu decu u maticnoj zemlji…”, bez specifikovanja da li ostala deca moraju ili ne moraju da rezultiraju kao osobe sa kojima zive roditelji: jos uvek govoreci o clanu 23 zakona 189/2002, od danas, bilo bi dovoljno da roditelj ima u maticnoj zemlji jedno dete, ukljuceno u razlicite porodicne kontekste ili, sta vise, rezident u nekom drugom mestu, kako bi spajanje bilo moguce. S druge strane se mora naglasiti da ista norma nije uopste uvela, u funkciji temperamenta odredbe zakona, mogucnost pokazati nedovoljne prihode druge dece prisutne u maticnoj zemlji s ciljem izdrzavanja roditelja.

U sustini, dakle, stupanjem na snagu zakona 189/2002, spajanja ce biti moguca samo u sledecim slucajevima:
a) supruznik (ako ne postoji legalni razvod);
b) maloletna deca na teretu;
c) punoletna deca na teretu koja zbog totalnog invaliditeta ne mogu sama da se izdrzavaju;
d) roditelji na teretu koji nemaju drugu decu u maticnoj zemlji;
e) roditelji koji imaju vise od 65 godina,a druga deca ne mogu da ih izdrzavaju iz dokumentovanih ozbiljnih zdravstvenih razloga.

Dokumenti i procedura

Medjutim, zakon 189/2002 nije se ogranicio samo da drasticno umanji pretpostavke spajanja sa porodicom: isti je delovao cak i na procedure koje treba slediti i dokumente koje treba predati s ciljem dobijanja nullaosta za spajanje.
Sto se tice dokumenata koje treba predati, pored onih koji su vec predvidjeni postojecom normativom, treba predati i dokumente koji potvrdjuju “da se zivi na teretu dece” i rodbinske odnose, supruznika i maloltne dece, overene od strane italijanske konzulatske vlasti. Tim dokumentima trebalo bi dodati, ako se radi o pretpostavkama navedenim u tackama c), d) i e), dokumente o zdravstvenom stanju kada se trazi spajanje sa roditeljima koji imaju vise od 65 godina i cija deca, u maticnoj zemlji, nemaju mogucnost da se brinu o njihovom izdrzavanju iz zdravstevnih razloga.
Ta se dokumentacija mora predati Jedinstvenom Salteru za Doseljenike u Prefekturama odgovornim u mestu u kojem boravi zatrazilac. Salter, koji mora da izda zatraziocu ispecatiranu i potpisanu kopiju predatih dokumenata, posle izvrsenih utvrdjivanja u odgovornim Kvesturama, izdaje ili nullaosta ili meru odbijanja zahteva.
Ako, posle 90 dana, Salter ne bude izdao meru u vezi zahteva, zainteresovani bi mogao da zatrazi ulaznu vizu direktno od italijanskih konzulatskih vlasti predajuci kopiju, ispecatiranu i potpisanu pri Salteru, predatih dokumenata.
Takva procedura, ukratko opisana, rezultira jasno “pogorsana” u odnosu na onu predvidjenu prethodnom normom: dodatna zatrazena dokumentacija, koju treba prevesti i overiti, predstavljace ozbiljnu prepreku pri spajanju, dok izaziva mnoge zabrinutosti odsutnost sigurne prakse koju ce prihvatiti konzulatske vlasti, posebno u vezi onih zahteva koji su predati za vize, kada prodje 90 dana, bez da se dobilo bilo kakvo obavestenje od Jedinstvenog Saltera za Doseljenike.