Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

Stupanje u brak sa stranim državljaninom – Slučaj Kvesture Treviza koja traži posedovanje dozvole za boravak, inače sledi kazna isključenja sa teritorije

Već smo više puta rekli da stupanje u brak sa italijanskim državljaninom, na osnovu člana 19 Jedinstvenog Teksta, dakle putem regularnog odnosa između muža i žene, faktički dozvoljava regulisanje boravka u Italiji. Ali je to izgledalo i suviše lako.
Ovo nije prvi put da dobijamo ovakva obaveštenja, tj.da matičari u Provinciji Treviza zauzimaju opstrukcionistički stav. Drugim rečima odbijaju zahtev za objavljivanje braka tj.akt neophodan za stupanje u brak, pa samim tim i za dobijanje dozvole za boravak.
Obaveštenje koje smo dobili nam govori o praksi koja se ne primenjuje u našem zakonodavstvu u materiji braka.
Civilni kodeks ne traži od stranaca posedovanje dozvole za boravak kako bi se zatražilo objavljivanje braka, nego jednostavno traži tzv. potvrdu – nulla osta (sertifikat koji izdaju odgovorne vlasti zemlje porekla iz kojeg rezultira da ne postoje prepreke za stupanje u brak prema zakonu te zemlje).

Šta reći o ovoj praksi koju je izgleda uvela Kvestura Treviza (jer nismo videli nikakav službeni spis)?
Dobro znamo da stranac sve dok ne “perfekcioniše” svoj brak sa italijanskim državljaninom/kom može da bude žrtva mere isključenja sa teritorije, čak i neposredno pred stupanje u brak. Razume se koliko je delikatna faza podnošenja zahteva za objavu braka i sam momenat proslave.
Podsećam međutim da osnivanje porodice predstavlja osnovno pravo svakog ljudskog bića tako da se, kako bi se zagarantovalo poštovanje raznih međunarodnih konvencija koje sankcionišu i priznaju ovo osnovno pravo, ne bi moglo zabraniti iz motiva povezanih sa jednostavnom neregularnošću administrativne pozicije boravka uživanje osnovnog prava. Izuzimamo sve mogućnosti koje bi mogli da se uzmu u obzir braka, porodice, rođenja deteta i njegova zaštita.
S druge strane matičar jeste jedan javni službenik, ali nema pravnu obavezu da prijavi ilegalan boravak stranca čak iako tako nešto otkrije u momentu objavljivanja braka.
Opšta norma našeg kaznenog kodeksa ne predviđa obavezu javnog službenika da u momentu u kojem saznaje da je stranac naparvio prekršaj tako nešto i prijavi. Pored toga uslov neregularnog boravka ne predstavlja prekršaj pa samim tim ne postoji ni obaveza prijave.
Dozvola za boravak nije jedan od dokumenata koji moraju – prema italijanskom zakonu – da se pokažu matičaru radi zahteva za objavljivanje braka. Ali vratimo se na naš slučaj.
Pošto ne predstavlja takvu obavezu, obična odluka kvesture ne može da nametne ono što zakonom nije predviđeno. U pravnom smislu termina ne može se jedan matičar naterati da formalizuje prijavu na osnovu koje bi snage javnog reda odlučile da isključe osobu sa teritorije pre stupanja u brak.
Ako matičar smatra da (iz motiva koji se odnose na biračko pravo mesta u kojem boravi) svakako mora da podnese ovakvu prijavu, to je njegovo fakoltativno pravo.

Kako se onda može formalizovati brak izbegavajući rizik isključenja sa teritorije?
Matičari bi trebali da se ograniče da vrše svoj posao, kao što se i čini u celoj Italiji.
Eventualna predostrožnost koja bi mogla da se napravi kako bi se izbegao ovaj incident jeste zatražiti objavljivanje, ali ne lično nego putem specijalne punomoći koja se daje advokatu. U slučaju bolesti zainteresovani bi mogao da dā punomoć nekoj osobi koja bi, u njenom odsustvu, formalno uz predviđene dokumente predložila zahtev za objavu.
Ovo je pretpostavka koju iznosimo kako bi podvukli apsurdnost ove prakse. Međutim brak se sklapa lično (osim u slučajevima punomoći), tako da se niko ne bi mogao pojaviti umesto direktno zainteresovane osobe i moglo bi da se desi, kao što smo već videli u loklanoj štampi, da milicija odvede direktno zainteresovanu osobu.

Razoružani smo pred ovakvom praksom. Nemamo instrumente i sredstva kako bi se suočili sa odlučnom željom negirati osnovna prava bilo koje osobe.
Osobe koje su zainteresovane da stupe brak možemo da posavetujemo da promene svoje boravište i da se obrate opštinskim vlastima koje su razumnije.

S druge strane je objavljivanje braka jedan akt regulisan zakonom tako da, ponavljam, predstavlja tipičnu meru, a predviđeni su i određeni dokumenti. Ni jedan više ni jedan manje. Kao posledica toga ako bi, poštujući spis koji izdaje kvestura, matičar odbio da objavi brak zato što nedostaje dozvola za boravak, učinio bi nešto što nije u saglasnosti sa zakonom. U odnosu na ovako negiranje civilni kodeks predviđa mogućnost obratiti se sudu mesta radi utvrđivanja legitimnosti odluke.

Nadamo se da nije baš uvek neophodno trčati u sud kako bi se dobilo ono što bi normalno trebalo da bude priznato svakom ljudskom biću, tj.mogućnost da stupi u brak ukoliko ne postoje specifične prepreke predviđene zakonom.