Per la libertà di movimento, per i diritti di cittadinanza

U Emilia Romagni se nastavlja sa kampanjom za zatvaranje privremenih prihvatnih centara u Bolonji i Modeni

Intervju sa GianMarcom De Pieri, članom grupe “neposlušnih” iz Bolonje

Modena: Social Forum prijavljuje stalne epizode nasilja, pobuna, pokušaja bekstva i autopovređivanja unutar struktura. Uoči podataka koje je predstavila Prefektura, posle šest meseci funkcionisanja ovih centara, stavljaju se u krizu mnogi razlozi koji su opravdavali otvaranje. Bilans između uloženog novca i rezultata dobijenih u terminima isključenja iz zemlje potvrđuje verovatnu efikasnost ove strukture.

Bolonja: Istraga o demontiranju stare strukture u ulici Mattei uoči otvaranja iste ( eklatantna inicijativa “neposlušnih” 25.januara 2001.god.) je dovela do zahteva Unutrašnjeg Ministarstva radi isplate više od 277.000 euro za napravljenu štetu.

Pitanje: Iznesi nam neka razmatranja, bilans o prisustvu privremenih prihvatnih Centara u Emilia Romagni.

Odgovor: Po meni ovo je pravi momenat kako bi se naparavio bilans iskustava privremenih prihvatnih cenatara u našoj regiji. Pored već dve postojeće strukture predviđena je još jedna, u Riminiju, koju će otvoriti Odbor Emilia Romagna koji, podsećamo, vodi levice uz pomoć Rifondacije Komunista. Projekat je za sada blokiran.

Važno je napraviti bilans iz dva osnovna motiva. Prvi je što privremeni prihvatni centri sve više postaju problem vođenja na ovim teritorijama. Isti organi kandidati za njihovo vođenje – Crveni Krst i snage javnog reda – se žale na probleme strukture. Posle godinu dana od otvaranja privremenog prihvatnog centra u Bolonji možemo da kažemo da smo bili u pravu. Bili smo u pravu što smo rekli da je nemoguće da etnički zatvori mogu da garantuju prava. To su mesta gde nenormalnost postaje svakodnevnica, normalno je imati male zatvore “Bolzaneto” kao u nedavnoj epizodi u Bolonji, normalno je biti nenormalan, tako da se dakle ne poštuju minimalne garancije prava predviđenih za sva ljudska bića koja se nalaze na teritoriji. Zbog toga propada početni pristup privremenim prihvatnim centrima još od kada ih je uveo Zakon Turco-Napolitano tj.onaj imati mesta u kojima se ne poštuju prava, ali se poštuje ustavno pravo pojedinca.

P: Govoriš nam da se uloga prihvatnih centara promenila u odnosu na period kada su stvoreni tj.’98.god.?

O: Da, po mom mišljenju postojale su tri eksperimentalne faze, laboratorija kontrole doseljeničke radne snage primenjene putem privremenih prihvatnih centara. Prva, ona početna faza, jeste prihvatanje Šengenskog sporazuma koji je ‘90-ih godina doneo prvi zakon o doseljeništvu u Italiji (Turco-Napolitano); druga faza je bio Zakon Bossi-Fini, a treća faza se verifikovala posle 11.septembra. Ali krenimo redom.
U prvoj fazi smo videli kako su privremeni prihvatni centri lokalan i politički odgovor vlade centralne levice u vezi hitne potrebe sigurnosti na teritoriji. Prihvatni centri su na neki način instrument vođenja doseljeničkih odliva, regularnih ili neregularnih, na našim teritorijama.
U drugoj fazi, tj.onoj uvedenoj Zakonom Bossi-Fini-Mantovano, privremeni prihvatni centri menjaju ulogu tj.ponovo se interpretiraju unutar ovog zakona, posebno od strane vlade centralne desnice, kao mogućnost vođenja doseljeničke radne snage. U kontekstu Zakona Bossi-Fini svedoci smo jednog proširenja privremenih prihvatnih centara, predlog otvoriti nove centre u svakoj regiji, dakle različito voditi doseljeničke odlive podeljene na lokalnom nivou. U centru u Bolonji, na primer, završava doseljenička radna snaga ove teritorije. Dakle, ne samo vođenje, nego i kontrola doseljeničke radne snage.
Ako ljudsko biće koje boravi u neregularnim uslovima prihvati tako da boravi, radi u tišini, ne štrajkuje, ne bori se za svoja prava, nego trpi sve kontradiktornosti rada na crno, ne završava u privremenim prihvatnim centrima. Ali, ako pokuša da digne glavu, da postane vidljiv, da se pobuni i dakle društveno ne bude više klandestinac, onda mu zakon rezerviše mesto u privremenim prihvatnim centrima.

P: Dolazimo do treće faze. Posle 11.septembra šta se promenilo?

O: Kao u svim istorijskim procesima nikada nije postajao momenat jasnog preloma, ali mogu da vidim da su privremeni prihvatni centri od tog dana promenili još jednom svoju funkciju, prilagođavajući se novoj istorijskoj fazi koja predstavlja stalan globalni rat. Dešava se da privremeni prihvatni centri prestaju da budu instrument vođenja i kontrole doseljeničke radne snage i postaju novi front u okviru rata, jedan od najbitnijih instrumenata vođenja neo oslobodilačke bitke na našim teritorijama. To se uključuje u interpretaciju koju smo dali, kao pokret, stalnom globalnom ratu, tj.ratu koji se ne ispoljava samo u raznim formama ratovanja, nego koji ima jedan unutrašnji front oduzimanja svih prava koja su nekada bila zagarantovana i nemogućnosti uživanja prava za svakog novog subjekta koji radi, među prvima doseljenici.
Ove strukture postaju na neki način rov u kojem doseljenik postaje instrument napada na tako definisanog neprijatelja kada isti doseljenici ne bi nikada prihvatili da budu definisani kao opasni ili neprijatelji. Oni međutim postaju neprijatelji vlade i raznih ratnih glumaca globalnog rata na unutrašnjem frontu.

P: Šta međutim misliš o demontiranju privremenog prihvatnog centra u ulici Mattei 25.januara prošle godine koje je izvršila grupa “neposlušnih”?

O: Mislim da smo bili u pravu što smo nasilno demontirali ovaj centar. Inicijativa se odigrala posle kampanje protiv privremenih prihvatnih centara započeta dve godine pre toga koja nas je dovela do toga da budemo protagonisti ove bitke ulazeći četiri puta u ovu strukturu u izgradnji kako bi dokumentovali šta će postati ovo mesto, a posle ga demontirali u pravom smislu te reči. Ispravno smo učinili, zato što demontiranje nije izvršila samo grupa “neposlušnih”, nego i čitav deo grada. Još uvek se sećam apela inicijative koji su potpisale desetine katoličkih i udruženja laika koja rade sa doseljenicima, kao i u slučaju ambijentalnih udruženja. Na kraju smo ipak bili u pravu, zato što je
privremeni prihvatni centar pokazo svoj neuspeh, svoju loklanu nevažnost i političko instrumentalizovanje.
Sada preostaje problem šta učiniti posle dolaska prijava. Odgovor se po mom mišljenju kreće u dva pravca. Pre svega ka zaštiti onih koji su pod istragom za operaciju demontiranja. Ovo demontiranje je izvršilo više osoba i ispravno je ne ostaviti ih same pred optužbama ovog kaznenog sistema, istog sistema koji vodi i vlada globalnim ratom na unutrašnjem frontu o kojem sam prethodno govorio. To znači odmah stvoriti javni kolegijum odbrane, tražiti potpise zato što je Unutrašnje Ministarstvo od civilnog dela tražilo pola milijarde starih lira za nanešenu štetu. Na kraju treba pokrenuti kampanju od 360° koju bi ispitala levica ovih teritorija i koja bi trebala jasno kaže da je privremene prihvatne centre otvorio odbor centralne levice i Refondacija, centre koje ovog momenta brani i politički vodi desnica ovih teritorija. Razlozi demontiranja su sve evidentniji, tako da svi moraju da krenu od podatka da se mora zatražiti zatvaranje ovih mesta, jedan zahtev bez ako i bez ali, vodeći one koji su optuženi za demontiranje centra u ulici Mattei sa njima u ovoj bici.